tu pokraj rijeke
Indoš drži svoju kramu
neopisivosti neke hrđave
ja skupljam mačiće
i strane zemlje
a on staro željezo
i na taj način putujemo
i on i ja
svaki na svoju stranu
i u svom svijetu
evo ovu je
recimo klamfu
neki jednom
recimo Ante
zabio u hrastovu gredu
u najboljoj namjeri
muškarca graditelja:
da traje
Indoš to zna-osjeća
i čuva ju kao mošti
neznanog i bezimenog sveca zaštitnika
malih takozvano ljudi
kojima je on-Indoš zahvalan da je živ i da je umjetnik
a o kojima se ne pišu knjige-monografije
ja sam tako skupljao
knjige o dalekim krajevima
i one bi se
naročito ljeti
potpuno razularile
i letile bi mi oko glave
kao muhe oko lustera
sve dok ne bih poludio
sada sam prešao na male ptice i mačiće
a Indoš i dalje dovlači razne pajsere
velim skupljam mačiće
a zapravo sebe skupljam po gradu
u mačićima
mala
ostavljena
vunasta stvorenja
nevinih ušiju
samo trebaju neko mjesto nikome na putu
da je toplo
može i stari džemper
pa da zadrijemaju i predu